Imam li SED?

Ako niste sigurni imate li poremećaj selektivnog jedenja pročitajte ovaj kratki tekst i odgovorite si na ovih nekoliko pitanja:

1)      Koliko različite hrane jedete?

2)      Postoji li hrana koju želite jesti, ali fizički to ne možete  učiniti? Bez obzira na poticaj, mito ili prijetnju?

3)      Je li Vaš strah povezan s teksturom, strahom od povraćanja ili samo ne možete progutati određenu vrstu hrane?

Da citiram DSM V (Dijagnostički priručnik Američke psihijatrijske udruge) "Postoje mnoge vrste problema s prehranom koje bi mogli svrstati pod ARFID dijagnozu - problem s probavljanjem određene hrane, izbjegavanje određene boje ili teksture hrane, jedenje samo vrlo malih porcija, neprestano bez apetita ili strah od jedenja nakon zastrašujuće epizode gutanja ili povraćanja. "

Ako imate mentalnu blokadu oko unošenja hrane koju bi inače željeli probati, to je klasičan poremećaj selektivnog jedenja (SED).

Felix Economakis

Najveći roditeljski strahovi u vezi poremećaja selektivnog jedenja

2. Uklapanje u društveni život

Mala djeca koja čine izgovore kako ne bi otišli negdje prespavati ili na kampiranje mogu se drastično predomisliti kada budu tinejdžeri. Tinejdžerske faze su dio našeg života kada se najviše traži odobravanje prijatelja. To može biti dobro i korisno u vezi selektivnog jedenja također.
Često čujem da roditelji kažu: "Moj sin / kći sada ide u srednju školu ili fakultet i želimo da se uklopi i da nema nikakvih problema oko sklapanja prijateljstva“.
Roditelji često baš u toj dobi traže pomoć u vezi poremećaja prehrane.
Pozitivno je što su u toj dobi poticaji za promjenom jači. Tinejdžeri su tada više motivirani da budu kao i svi drugi.

Nepotrebno je to i govoriti, ali kada postanu svjesni suprotnog (ili zapravo istog) spola, to je još jedan veliki poticaj da iznenada promijene navike koje umanjuju šanse za uspješnu vezu.

Da, vaš tinejdžer mogao bi se svemu suprotstaviti u tom trenutku (u tom razdoblju u životu). To ne znači da se ti čimbenici u pozadini nisu postepeno gradili dok god potreba za promjenom nije nadišla strah.

Kako se nositi s tom idejom da je promjena moguća i bez onih svih silnih stvari koje ste pokušali i to bezuspješno, to je već druga tema za raspravu.
Bitno je znati kako postoji nada da će djetetova želja za uklapanjem u društveni život biti mogući pokretač promjena i u vezi prehrane.
Kad baš želimo odustati od svega jedna od takvih mogućnosti se pojavi sama od sebe.
 

Felix Economakis, psychologist

The Heath Therapies

27 Avenue Mansions, 499 Finchley Road, London, NW3 7AX | 0207 794 8730
Private Practice for psychologists, psychotherapists, hypnotherapists and counsellors.

Najveći roditeljski strahovi u vezi poremećaja selektivnog jedenja

1. Nedostatak određenih hranjivih tvari 

Da, sigurno postoje slučajevi u kojima je dječja težina premala i potrebno je istražiti i potražiti neke druge intervencije. Uvijek postoji i biti će ekstremnih slučajeva.

Ja se, kao terapeut, mogu odnositi samo na povratne informacije od mnogih mojih klijenata koje sam do sad vidio, a radi se o nekoliko stotina male djece. Većina od njih jede npr. čips i samo 1-3 druge namirnice. Kad sam roditelje pitao o njihovom zdravlju, većinom su komentari ovakvi: "On / ona je ponekad malo umoran/na,  ali inače je sve u redu .."

Dok sam odrastao vjerovao sam da, ako nemamo dovoljno određenog omjera raznovrsne hrane, nećemo funkcionirati normalno niti ćemo moći preživjeti. Ali ova redovna povratna iskustva mojih klijenata govore drugačije (i tu ne mislim samo na iskustva od male djece, nego i od odraslih, u svojim kasnim 20-tima i starijima).

Dakle, ako ti ljudi ne jedu povrće ili voće, meso ili ribu, kako oni uopće preživljavaju? Odakle dobivaju proteine, ugljikohidrate i masti?
Odgovor je da očito sva hrana u konačnici dolazi od biljaka. U svakoj biljnoj stanici će biti - ugljikohidrata, proteina i masti. Iako bi bilo najbolje da svatko jede raznovrsnu hranu i nema problema oko isprobavanja novih namirnica, ovi ljudi dokaz su da je moguće preživjeti, pa čak i biti prilično dobrog zdravlja.
Uvijek preporučujemo da se ovakva prehrana poveća, ali u međuvremenu, ohrabrujuće je što će vaše dijete (ili tinejdžer) preživjeti dok ne bude spremno za promjenu. Uostalom, nemate drugog izbora, nego prihvatiti ovaj poremećaj prehrane i biti uz dijete dok s vremenom ili terapijom ne bude u mogućnosti promijeniti svoju prehranu.

Moj osobni osjećaj je da većina male djece može čekati dok ne budu 7-godišnjaci ili stariji da bi počeli posjećivati terapeuta poput mene. Znam djecu koja su razvila SED od prvog dana svog postojanja.

Ali znam da i mnoga ostala djeca inače prolaze različite prehrambene „faze“.

Nije najpametnije kretati na terapije s tako malom djecom (npr. 5-godišnjacima) i da im terapijom pokušavamo proširiti unos novih namirnica, kad i mnoga druga mala djeca te dobi imaju ograničenu prehranu i jako su dobro.

Ono što želim reći je da, u većini slučajeva, ta djeca još uvijek imaju vremena da se sami razviju i krenu jesti više namirnica, a uvijek im ostaje mogućnost odlaska na terapiju kad malo odrastu i budu spremni.

To ne mora sve biti učinjeno u dobi od 4 ili 5 godina, jer se možda čak susrećete s težim aspektima izbirljivosti u prehrani. 

Felix Economakis, psychologist

The Heath Therapies

27 Avenue Mansions, 499 Finchley Road, London, NW3 7AX | 0207 794 8730
Private Practice for psychologists, psychotherapists, hypnotherapists and counsellors.

Što svaki roditelj treba znati

Istražujući i pričajući s odraslim ljudima kojima imaju SED dobili smo savjete koji slijede:

Dragi roditelji, ovo su ljudi koji su kroz ovaj poremećaj prehrane prošli na teži način. Možete poštedjeti svoje dijete i sebe mnogih frustracija slušajući iskustva drugih.

Ovaj poremećaj kod vašeg djeteta nije vaša (roditelja) greška. Većina zdravstvenih stručnjaka ni ne zna za SED i često oni roditeljima daju osjećaj da su roditelji nešto krivo učinili jer je njihovo dijete takvo. Ovdje mogu također dodati da bi mogla biti "majka godine", i ni tada ne biste mogli utjecati na ovaj poremećaj. Jako je teško kad ste osuđivani za nešto za što niste uopće ni malo krivi.

• "Prestanite vršiti pritisak!" - "Ne vršite pritisak na svoju djecu u vezi hrane. To samo čini više zla nego dobra. Ne činite problem oko jela, radije neka djeca imaju mogućnost izbora nego da im govorite što smiju jesti. Manje pritisaka stvara i manju tjeskobu kod djeteta.

• Ljudi koji imaju poremećaj prehrane selektivnog jedenja imaju tendenciju da razviju osobinu tvrdoglave ličnosti jer je pritisak najgori pristup koji okolina može činiti da ih promijeni.

• "Nemojte izgladnjivati svoje dijete jer je doktor rekao da će jesti kad bude gladno. Ako izgladnjujete dijete imat ćete osjećaj krivnje koji ćete nositi do kraja svog života.  Ako ste ljuti budite ljuti na bolest, a ne na dijete.  

• I odustanite od svađe i borbe za vrijeme ručka, jer će vas to samo natjerati da plačete.

• Ne gurajte djetetu hranu u usta.

•  Uvijek imajte nešto na stolu što vaše dijete može jesti zajedno s vama za stolom. Neka vaše dijete jede koliko želi od onoga što nudite, a njemu je prihvatljivo. Nemojte očekivati čuda. Više se usredotočite na stvaranje opuštene atmosfere tijekom ručka i na dobro ponašanje za stolom. Dijete zasigurno ne će probati novu hranu, ili čak i jesti uopće kada se osjeća pod stresom".

• "Roditelji niste sami“, -" Moj savjet za bilo kojeg roditelja je da budu sigurni da traže pomoć od pravih ljudi i da se pridruže grupama kako bi dobili savjet i pomoć od drugih ljudi koji žive s tim poremećajem. Saznajte što više od onih koji su pokušali metodom pokušaja i pogreške.

• Nemojte dopustiti da vas „zlostavljaju“ razni liječnici sa svojim savjetima jer je teško pronaći stručnjaka koji zna za SED. Većina će govoriti kako će to dijete prerasti, a ostali će slati dijete na preglede uho-grlo-nos. Nažalost, možda ćete vi morati educirati svog liječnika.

• "Pripremite se za borbu za prava djeteta" – Nažalost, ne postoji jednostavan način za reći ovo, ali bit ćete osuđivani i to od osoba kojima vjerujete najviše na svijetu, zatim od liječnika, učitelja, ali što je najgore od svoje obitelji. Oni će vam govoriti da ste lijeni, govorit će vam kako ste dopustili da dijete kontrolira vama, da vam je dijete samo razmaženo. Čut ćete i rečenice: „da je to moje dijete, ja bi to ovako ili onako riješio…… ponekad ćete početi vjerovati u te osude i prigovaranja. Ali Vi najbolje poznajete svoje dijete i znate za sve suze i muke te stvarno stanje stvari '.

• Poštujte teškoće vašeg djeteta - "ne stavljajte hranu na tanjur koja nije sigurna, ne govorite o djeci da su izbirljivi dok su oni pored vas, nemojte ih hraniti na silu, nemojte forsirati, nemojte činiti ništa zbog čega se dijete osjeća loše.

• Ako jedete vani, organizirajte se ili ponesite sigurnu hranu, naručite prije jer ako unaprijed telefonski zamolite možda će vam pripremiti hranu koja nije na jelovniku.

• Radije uvijek jedite za stolom zajedno kao obitelj nego da pravite brigu oko toga. Vaše dijete nije tražilo da bude istraumatizirano ovim iskustvom. Da je imalo mogućnost izbora odabralo bi jednostavniji život od ovog potencijalno po život opasnog i nezgodnog za društvo.

• Stavi poremećaj selektivnog jedenja u pravi kontekst, u ono što zapravo je.  Vaše dijete ima fobiju. Samo što je ovo fobija od hrane. Ne biste krivili dijete da ima strah od paukova. To biste sigurno shvatili i suosjećali s njim.

• Objasnite svom djetetu i drugima ovu činjenicu - da je samo fobija u pitanju, da 30% stanovništva ima ozbiljne fobije, ali ova fobija je od hrane.

•  Pomaganje djetetu da normalizira svoj poremećaj prehrane u ranoj dobi sprječava ga da kasnije u odrasloj dobi sam sebe okrivljava i da bude tjeskoban.

• Imajte strpljenja i radite male korake.

• Samo isprobavanje novih jela i namirnica, pa čak i ako se vašem djetetu ne sviđaju, je isto uspjeh. To je znak da vaše dijete i dalje poduzima korake kako bi prevladalo strah.

Felix Economakis, psychologist

The Heath Therapies

27 Avenue Mansions, 499 Finchley Road, London, NW3 7AX | 0207 794 8730
Private Practice for psychologists, psychotherapists, hypnotherapists and counsellors. 

http://www.the-heath.co.uk/

http://www.the-heath.co.uk/practitioners/felix-economakis.php

 

Selective Eating Desorder – poremećaj selektivnog jedenja

naziv izvornog članka: Selective Eating in Children posted by Julie O'Toole on March 14, 2013 at 5:48pm   Kartini Clinic

Jako je malo govora o pedijatrijskom poremećaju prehrane koji nije opsežno istražen
niti je pokriven u većini rasprava.
Kao većina pedijatra malo sam znao o tome dok nisam pročitao Dr. Rachel Bryant - Waugh i
dr Bryan LASK -a Poremećaji prehrane - Vodič za roditelje (Eating Disorders: A Parents' Guide.
To je poremećaj "normalne " prehrane, a naziva se " selektivno jedenje".
Od tada sam vidio mnogo takvih pacijenata.
Moje iskustvo je da je selektivno hranjenje potječe iz obitelji, a često se događa kod muškaraca.
I dok to nije nikakva smrtonosna bolest, niti nužno u pratnji drugih psihičkih poteškoća,
ipak ovaj poremećaj uzrokuje puno roditeljske muke i samim time teško djetinjstvo.

Dakle, što je selektivno hranjenje?
SED je stanje prisutno još od najranijeg djetinjstva u kojem dijete jede hranu u vrlo uskom rasponu i odbija sve druge, a opet uglavnom raste normalno.
Takvoj djeci ne vrijede uvjeravanja ni mito, kazne, pokloni, niti da ih se ostavi na stolu
"dok ne završe svoju hranu". Roditelji selektivnih jedača redovito izvještavaju da su pokušali sve te stvari pa još i više, ali bez uspjeha.
Ova djeca bi doslovno radije umrla od gladi nego jela hranu izvan njihovog raspona.
A što je raspon! Obično su njihove omiljene namirnice takve da se roditelji mogu
samo osjećati loše nudeći ih : flips, čips, čokoladni sirup u određenoj vrsti mlijeka,
glatke namirnice, maslac od kikirikija, piletina Nuggets ( npr. samo jedan brend – pr. McDonald's), bijeli kruh ... uglavnom škrob, šećer i masti.

Rijetko će takvo dijete jesti bilo koji kruh ili bilo koji kikiriki maslac - ne, ona mora biti
određene marke (okusa, izgleda koji njima odgovara) i ne mogu se mijenjati ili poboljšati na bilo koji način.
Možete li zamisliti koliko je frustrirajuće to za roditelje? A pedijatar uglavnom kaže da je
dijete normalno i da će rasti.

Pa ... . normalno, da. Rastu i od te hrane, to je istina.
Ponekad onima koji selektivno jedu dosadi jedna određena namirnica pa pronađu nove nadomjeske. I obično u odrasloj dobi jedu u vrlo uskom rasponu. I tako postanu muškarci
koji jedu samo "bijele stvari, obične i neuljepšane".
Ne jedu zeleno povrće, možda samo kukuruz, ne jedu voće itd., većina funkcionira savršeno dobro.
Warren Buffet je poznata osoba koja selektivno jede, a on je više nego uspješan.

Samo Bog zna kako su ta djeca u mogućnosti da rastu tako dobro i postanu tako pametni na flipsu, čokoladnom mlijeku i piletini nuggets.

Pod uvjetom da nisu isfrustrirani zbog njihovih prehrambenih navika ta djeca nemaju loše ponašanje, oni su dobra djeca, možda malo imaju neofobiju  (strah od promjene i novih stvari), ali u cijelosti ta djeca definitivno nisu psihički bolesni.

No, roditelji su u pravoj nevolji.  Oni se osjećaju loše jer ih ne mogu hraniti „normalnom hranom“.
Majke su posebno na udaru dobronamjernih savjeta: "oduzmite mu mobitel / igračke… dok se jede jer je to problem", ili "Samo neka sjedi za stolom, jesti će kad bude dovoljno gladan ".

Ali ne.. ona / on ne će. Apsolutno ne.
I to nije neuspjeh roditeljstva, niti je to zbog neke nebrige oko djeteta.
Dakle, jedna od prvih stvari koje činim kao liječnik kada uočim kod te djece uglavnom normalan rast je da pohvalim roditelje jer su dobro vodili brigu o svom djetetu.

Onima koji i dalje vjeruju da se takvu djecu može natjerati na drugu hranu moram objasniti na ovaj način: „Što bi vi da vas netko uvjerava da morate jesti pseći izmet?“

Razumijete što mislim? Vjerojatno, da ste bili prisiljeni to jesti morali bi povraćati - upravo ono što mnoga od te djece učine kada forsiramo s hranom izvan njihovog dometa.

Koliko je vjerojatno da ćete se predomisliti o ovoj „poslastici“, bez obzira na to što drugi misle i što su vam rekli da je to zdrava.

Smilujte se djetetu čiji mozak odbacuje ono što mi smatramo da je normalna hrana.

Ako to dijete raste normalno, mi trebamo biti opušteni. Ne dopustite ovim roditeljima osjećaj
neuspjeha, podržite ih na njihovom dobrom putu podizanja djeteta koje uglavnom dobro raste, i neka se njihova djeca suoče sa stvarnim zadacima djetinjstva: zabavom, učenjem novih stvari, sklapajući prijateljstva i pronalaženjem svog mjesta u svijetu.

Priručnik gdje je i dijagnoza ARFID

Najnovije peto izdanje Priručnika DSM-5, objavljeno 2013. g. u Sjedinjenim Američkim Državama, a 2014. u Hrvatskoj, uključuje mnoštvo promjena koje su osmislili vodeći svjetski stručnjaci u području duševnih poremećaja.

Ovaj priručnik je najopsežniji, suvremeni i važan izvor informacija koji koriste svi stručnjaci koji se bave različitim aspektima skrbi o psihičkom zdravlju, uključujući psihijatre, druge liječnike, psihologe, socijalne radnike, medicinske sestre, savjetovatelje, forenzične i pravne stručnjake, radne i rehabilitacijske terapeute, te druge zdravstvene stručnjake.

Izdala ga je  Američka Psihijatrijska Udruga,

a u Hrvatskoj Naklada Slap, urednici su prof.dr.sc. Vlado Jukić i dr.sc. Goran Arbanas

Izvorni naziv:  DSM-V The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fitht Edition

Hrvatski naziv:  DSM-5 Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje

ARFID je također jedna od novina u objavljenom priručniku i uveden je kao nova dijagnostička kategorija.

U izvornom priručniku  pod područjem 

Feeding and eating disorders: "Feeding disorder of infancy or early childhood", a rarely used diagnosis in DSM-IV, was renamed to avoidant/restrictive food intake disorder, and criteria were expanded.

U hrvatskom priručniku ARFID je pod područjem 

Poremećaji hranjenja i jedenja na str. 334.:

Poremećaj izbjegavanja / ograničavanja unosa hrane 

ARFID se predstavlja kao nova dijagnoza iako je i do sad postojala, ali pod drugim nazivom. Do sad su pacijenti s poremećajima prehrane, koji ne pripadaju u dijagnozu anoreksije nervoze ili bulimije nervoze, dobivali dijagnozu  EDNOS -Eating disorder not otherwise specified. Nažalost, ako kažemo da netko ima EDNOS, to nam zapravo ne daje više podataka o simptomima te osobe, osim da oni imaju nekakav poremećaj prehrane.

Znači, nova dijagnoza ARFID opisuje pojedince čiji simptomi ne odgovaraju kriterijima dijagnoze za tradicionalne poremećaje prehrane, ali koji ipak imaju značajne borbe s prehranom. Ovdje pripada i poremećaj selektivnog jedenja.

Ovaj izuzetno rijedak poremećaj prehrane je neshvaćen

Problemi s prehranom ovog dvanaestogodišnjaka (Zachary Bell) su započeli jer je bio veoma izbirljiv u hrani, a ubrzo je to postalo sve ozbiljnije. Godinama se borio s prehranom. Nije u mogućnosti konzumirati nijedno voće ni povrće, mliječne ni mesne proizvode. Opstaje na slaboj prehrani koja se sastoji uglavnom od kruha i krekera.

On ne pokušava biti drugačiji niti je bezobrazan. I njegova majka, kao i roditelji ostale djece koji imaju isti problem, kaže: „On stvarno ne može uzeti tu namirnicu i staviti ju u usta, on to jednostavno ne može.“.

Ovom dečku je dijagnosticiran ARFID (Avoidant/restrictive Food Intake Disorder). (Poremećaj kojim se hrana unosi ograničeno / Poremećaj kojim se izbjegava unos hrane).

To je strah od određenih namirnica zbog okusa, boja i teksture.

Ljudi s ARFID u nemogućnosti su jesti određenu hranu, i u nekim slučajevima, reakcije na „nesigurnu“ hranu mogu biti ekstremne.

Ova fobija se uspoređuje s onim strahom od zmija ili strahom od letenja.

Izbirljivost kod prehrane je normalni dio u razvoju nekog djeteta, kad postoji nekoliko određenih namirnica koje dijete ne želi jesti. Ali kod osobe koja ima ARFID, čitava grupa namirnica je neprihvatljiva. Prehrana takve osobe je često ograničena do 20 jela (uključujući i slatko).

Ovaj dječak kaže: „Ne želim da ljudi pomisle da sam izbirljiv i da me tjeraju da jedem, želim samo da ljudi shvate da to nije izbirljivost, to je ARFID, poremećaj zbog kojeg ograničeno unosim hranu tj. poremećaj zbog kojeg se izbjegava unos hrane.

Izuzetno rijetko stanje, koje se često razvija u ranom djetinjstvu, tek počinje dobivati priznanje u medicinskoj zajednici. Prema riječima gospođe Bell, njihov problem su liječnici često umanjivali jer su vjerovali da će njezin sin "prerasti tu fazu."
"Rekli su da on ne će sam sebe izgladnjivati", rekla je majka Bell. " Ali on je.

Rekli su nam da mu guramo hranu u usta. Pa smo i to činili. Rekli su nam da mu podmećemo hranu koju ne želi jesti u njegovu „sigurnu“ hranu.

Sa svim time smo samo izgubili njegovo povjerenje.

Kad je Zacharyiju prošle godine, tjelesna težina pala opasno nisko, a liječnici zaprijetili da će ga staviti na cijev za hranjenje, majka je znala da je to više nego samo faza.

"Liječnici će vam reći da je to samo izbirljivost u prehrani i da će to prerasti, ali nažalost to nije slučaj kod svih“.
Zachary od tada svakodnevno dobiva dodatke prehrani i redovito posjećuje psihologa radi socijalne anksioznosti koja je tako često povezana s ovim poremećajem prehrane.

Majka poručuje da je važno da roditelji pažljivo prate simptome poremećaja u prehrani, budu oprezni i slijede svoje instinkte kad je zdravlje njihove djece u pitanju.

Ako je to izbirljivost u hrani, to će najvjerojatnije proći u dobi od 3-4 godine. Ali ako se to ponavlja mjesecima ili čak godinama, vrijeme je da se popriča sa stručnjacima.

Izvorni naziv članka:

Extremely rare eating disorder misunderstood, says Edmonton boy

CBC February 4, 2016.

https://ca.news.yahoo.com/extremely-rare-eating-disorder-misunderstood-124700324.html

Can I tell you about Eating Disorders?: A guide for friends, family and professionals

 Bitno je razlikovati izbirljivost u prehrani i selektivno jedenje jer to NIJE jedno te isto.

SED nije izbirljivost u prehrani. SED je stvarna i ozbiljna fobija ili averzija prema hrani, dok je izbirljivost normalna faza kod većine djece, oni MOGU jesti, ALI NE ŽELE.

SED se obično temelji na iskustvu neke manje traume stvarajući averziju - dijete ŽELI jesti hranu, ALI NE MOŽE, bez obzira na poticaj.

Zapravo, dijete će radije gladovati, nego pojesti nešto „za njega prijeteće“. Roditelji, želeći da dijete počne „normalno“ jesti pokušavaju svašta. Ali izgladnjujući svoje dijete, prijeteći, podmićivajući, izazivajući osjećaj krivnje itd., time djeluje samo kontraproduktivno.  

Felix Economakis, psychologist

The Heath Therapies

27 Avenue Mansions, 499 Finchley Road, London, NW3 7AX | 0207 794 8730
Private Practice for psychologists, psychotherapists, hypnotherapists and counsellors.

SED / ARFID

Poremećaj selektivnog jedenja se je ujedno i dijagnoza koja se zove Poremećaj izbjegavanja / ograničavanja unosa hrane (također poznat kao ARFID).

Pojedinci koji ispunjavaju kriterije za ARFID su razvili neku vrstu problema s prehranom (ili kod vrlo male djece, problem s hranjenjem). Kao rezultat problema prehrane, osoba nije u stanju pojesti dovoljno kvalitetnih hranjivih tvari jer jede ograničeno.

Postoji mnogo vrsta problema s prehranom - teško probavljanje određene hrane, izbjegavanje hrane određene boje ili teksture, jedenje vrlo malih porcija, nemanje apetita, ili strah od jela koje može nastati nakon zastrašujuće epizode gutanja ili povraćanja.

Budući da osoba s ARFID ne može dobiti dovoljno hranjivih tvari kroz svoju prehranu, može početi gubiti na težini. Ili, mlađi djeca s ARFID možda neće izgubiti na težini, ali se ne mogu udebljati ili rasti kao što se očekuje.

Drugi ljudi možda trebaju dodatke prehrani (Ensure, Pediasure ili čak cijevi za hranjenje) da bi dobili adekvatnu prehranu i kalorije.

A najviše od svega, osobe s ovim poremećajem mogu imati problema u školi ili na poslu zbog svojih prehrambenih problema - kao što su izbjegavanje radnih ručkova, ne obavljajući školske obaveze zbog vremena koje je potrebno za jelo ili čak izbjegavanje prijatelja ili izbjegavanje obiteljskih i društvenih događanja kada je i hrana prisutna.

Dobar primjer je dječak koji se gotovo ugušio dok je jeo hot-dog, a sada odbija jesti bilo koju vrstu krute hrane i ne može jesti školski ručak ili čak uživati ​​u okusu vlastite rođendanske torte. Drugi primjer je mlada djevojka koja izgleda da nema interes za hranu, žali se da je "jednostavno nije gladna", a kao rezultat toga gubi na težini.

 Što ARFID nije ...

Važno je biti siguran da problem osobe s prehranom nije zbog nedostatka hrane ili "nesigurne hrane". Drugim riječima, djeca koja žive u siromaštvu, koji ne dobivaju dovoljno hrane (i kao rezultat ne rastu kako se očekuje), nemaju dijagnozu ARFID.

Pojedinac koji živi gladujući (onaj koji gubi na težini, jer je gladan), nema tu dijagnozu.

Također je važno imati na umu da se prehrambena pitanja u ARFID ne odnose na određene kulturne ili vjerske prakse. Na primjer, osoba koja posti tijekom vjerskih praznika nema dijagnozu ARFID.

Znamo da se osobe s anoreksijom ili bulimijom bore s time kako oni vide svoje tijelo i da se brinu zbog svoje težine. No, ova vrsta razmišljanja ne pojavljuje se kod onih koji imaju ARFID. Djeca s ARFID obično se ne boje debljanja i nemaju iskrivljenu sliku tijela.
Također, kod ovaj poremećaj prehrane nema veze s problemima zbog temeljnih medicinskih razloga - na primjer, dijete koje prolazi kroz liječenje raka može izgubiti apetit i izbjegavati hranu zbog kemoterapije - ali to dijete ne bi dobilo dijagnozu ARFID.
Drugi primjer može biti tinejdžer koji je opsjednut strahom da će se zaraziti klicama i razboljeti, pa stoga odbija jesti nekuhane namirnice – ni taj tinejdžer ne bi dobio dijagnozu ARFID.

Što je ARFID
Iako se ARFID predstavlja kao nova dijagnoza, do sad su pacijenti s poremećajima prehrane koji ne pripadaju u dijagnozu anoreksije nervoze ili bulimije nervoze dobivali dijagnozu  (EDNOS -Eating disorder not otherwise specified. Nažalost, ako kažemo da netko ima EDNOS, to nam zapravo ne daju više podataka o simptomima te osobe, osim da oni imaju nekakav poremećaj prehrane.
U prošlosti, prije DSM-V, djeca s ARFID su mogla dobiti samo dijagnozu EDNOS. Oni su također mogli dobiti još jednu dijagnozu pod nazivom "Poremećaj hranjenja u ranom djetinjstvu ili djetinjstvu".
No, što je s onom djecom ili odraslima čije se ograničeno jedenje ne događa zbog straha od debljanja, koji mogu i ne moraju biti normalne težine, a simptomi im ozbiljno utječu na život?
Dijagnoza ARFID pomaže nam da bolje razumijemo te pojedince.
ARFID je službeno još uvijek nova dijagnostička kategorija, postoji malo dostupnih podataka o tijeku bolesti, ili prognozama. Znamo da su simptomi obično prisutni u ranom djetinjstvu ili djetinjstvu, ali oni također mogu biti prisutni i traju u odrasloj dobi.
Moguće je da neki pojedinci s ARFID mogu razviti još jedan poremećaj prehrane, poput anoreksije nervoze ili bulimije nervoze, ali opet, ne postoje istraživanja koja daju jasnu sliku o tome što ste događa kod tih pojedinaca.

Mnoga djeca razvijaju različite ili neobične faze prehrane u nekom trenutku u svom životu - odbijaju jesti povrće na nekoliko mjeseci, ili žele jesti samo piletinu za večeru - ali za većinu pojedinaca, ta ponašanja se na kraju riješe bez neke posebne intervencije.

Za mali broja pojedinaca uvođenje dijagnoze ARFID znači da smo sada u mogućnosti imati dijagnozu, koje bi u konačnici trebalo rezultirati boljim kliničkim rezultatima.

*     *     *

American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 5th ed. Arlington, VA: American Psychiatric Association, 2013.
Kenney L, Walsh B. Avoidant/Restrictive Food Intake Disorder (ARFID) – Defining ARFID. Eating Disorders Review, Gurze Books, 2013; Vol 24, Issue 3.

 Written by Heather Goff, M.D., Child & Adolescent Psychiatrist